Davor Ivankovac

davorDavor Ivankovac (1984., Vinkovci)

Rođen u Vinkovcima 7. 2. 1984. godine. Osnovnu i srednju školu pohađao u Vinkovcima. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Piše poeziju, prozu, eseje, književne i filmske kritike.
Dobitnik je šest književnih nagrada za poeziju i književnu kritiku, među kojima je i nagrada Goran za zbirku poezije Freud na Facebooku, na Goranovom proljeću 2012.
Zastupljen u nekoliko domaćih i regionalnih antologija, a izbor iz poezije preveden je na nekoliko jezika.

Objavio zbirke poezije:
Rezanje magle (2012.)
Freud na Facebooku (2013.)

 

Iz rukopisa Sjeveroistočni:

 

Obećana zemlja

U njivama viđenim iz vlaka kiša pada bez ikoga.
Bez svjedoka kiša kao da i ne pada,
ne pada noć, magla se ne prostire, samo
mokre tračnice i stupovi, bandere
i betonska postolja, sve mokro, sve samo,
sve ne postoji.

U brzom promicanju, krajolik je površina Venere,
stran i nedostupan, tuđinski život
u udaljenim kvadratima svjetlosti.

Ondje ne zalazimo sjećanjem, rukom ili željom,
dok se polako pale i nestaju u tami,
nestajemo i mi, nastajemo, jurimo i
jureći kroz ništa
sporije starimo.

U prostoru: kuće i praznina, kuće i praznina.
Na jednoj kapiji pisalo je MED
i odmah smo znali: ova je zemlja
obećana drugima.

 

Pet minuta prije zime

Izađem u šetnju i zateknem se na groblju.
Otkud ja ovdje, iznenadim se pitanjem.
Otkud ti ovdje, iznenadi ja mene.
Kakvi su me to podsvjesni puteljci doveli čak ovamo?
Kakva krivnja me vodila kroz ulice i raskrižja,
kraj bodljikavog grmlja i podivljalih pasa?
Lakše je spoznati da je sijevanje munja.
Neodlučan kao u predsoblju strane kuće
čekam da drugi progovori, gestom ukaže na očito.
Preko ravnice, poput lavine, kotrlja se mrak.
Kad bi se tako moglo nazad, da se ne pomisli na
korijenje grobnog korova.

 

Štrajk

Promatran kroz prozorsko staklo dim
nečije cigarete lomi se u razne oblike tjeskobe.
Paljevine neosušenog lišća
pružaju se nisko nad ravnicom, između
kuća i polusuhih voćaka
ulaze u krvotok.
Svaka je šetnja sada maštanje o šetnji,
očajnički bršljan penje se duž kičme
i hvata u kosu iza uha;
u nekoj bliskoj a nepoznatoj ulici
misao je tonula u šapat.
Povremeno grančice zavežem u snoplje
održavajući žar sve do ranog predvečerja
u kojemu shvaćamo: ovdje ništa ne završava,
trn je zašao duboko pod nokat
i nikada nećemo vidjeti Irsku.
Odnekud još dopire sjećanje na žilet.
Sklapam knjigu, ustajem,
a zrak se naglo pooštri
u prvom paljenju svemirskih brodova i zvijezda.

 

Lijevi ekstremist

Između velikog starog bagrema i mlade bazge
subota se kao sluz razvlači u nedjelju.
U podnožju poleđine zida
korijenje porušenih stabala naočigled mrvi
šljunak iz betonskih temelja.
Crjepovi i cigle, krhotine nezavršenih ratova,
izranjaju s prevrtanjem alatke
i opet nestaju u krtičnjacima punim nemira od gline.
Iskapaju ih i ugrađuju u armirane bedeme
polutrajnih svinjaca i pušnica,
garaža i obiteljskih kuća,
sigurni u sve, kao da klorofil ne postoji.
Krvopije zuje i lijepe se na znoj.
S tamne strane glave na trenutak čujem signal.
Snažnije stisnem dršku sjekire.
I pogledam naprijed, kroz
zapleteno šiblje.

 

Kucanje zidnog sata

Možda je to zvuk nedogađanja,
sintaksa vremena kroz mehaničko pojačalo
okačeno na zid. Možda, dok sjedimo u tišini,
osluškujemo ravnomjerno kapanje na prozorsku dasku,
iz polusna, iz buđenja, između dvaju trzaja,
ili nam se u tamu duboke nesvjestice probija
kao kapanje infuzije
odbrojavanje bolničke aparature.
Možda, dok ležimo kraj prozora, uslijed naprezanja
pucketaju stakleni zglobovi vremena.
Zašto je vrijeme bolesti tako glatko i oštro?
Mali rez na jagodici, slovo zariveno pod nokat.
Jutarnje zrake na površini zida, kalendar reflektira
crne dane i crvene nedjelje, sve je okoštalo,
bezmirisno,
bijelo,
samo otkucava još polovica srca.
I dok traje, teško se nositi s tih
šezdeset malih tišina
u jednoj minuti.

 

Aritmija, predvečer, naglo

Stigao sam samo pogledati s prozora.
Vani se zgušnjavala magla, cijeli dan,
kao da je netko topio snijeg,
netko velik, bezuvjetan, potišten.
Svinje su skvičale svoj posljednji mraz i pomislio sam,
ovdje nema ničega od grada i velegrada,
samo ta bjelina i mutne naznake nečega,
mogli bi to biti ljudi,
u krvi im je ljubav, alkohol i rak,
užurbane siluete pod vinkovačkim svjetlima.

Odakle dolazi slutnja, pitao sam nekoga u staklu.
Ovdje se prošeće stvorenje iz svemira,
pod ovim lampama svjetlost ne nudi vid,
život ne daje ništa, prijatelji dođu i odu, prođu,
a netko je ponio i kišobran, crn,
tamnozelen, sklopljen.
Naglo sam se vratio k sebi, sobi,
stolu i krevetu,
nečije cipele kao glava u jastuk padaju u zaborav.
Tako sam kupio još jednu noć, ovdje, nedaleko grada,
pri samom kraju kontrolirane panike,
uzeo posljednju tabletu,
udahnuo.

 

Nekoliko godina mira

U vrijeme popodnevne kave ažuriramo antivirusni,
vrućina jenjava u polutami sobe,
monotona izvješća s glavnih autoputova.
Hipnotički zvukovi strojeva iz susjedstva
vraćaju u prošlost.
Krajem osamdesetih beton se pravio
kako mačke predu:
kao tiho srce vremena u satu.
Uvijek je to neki zvuk, monotonija teretnog vlaka i panika
lokomotive, uvijek je to odjek s crkvenog tornja,
taj nagli podivljali lavež koji prene baku, mobitel Andreju.
Moloko i Portugal. The Man u ćoškovima,
među dovratcima,
pletu zamke novim uspomenama.

I prostor ponavlja obrasce, uvećavaju se mjerila, smanjuju,
rupe u zidovima, u ljudima, mramorne grobnice,
atomi u središtu praznine.
Ponekad padne daska, nešto se zalupi, lupi,
propuh u vratima mrtvačnice
i predenje strojeva
u susjedstvu stane.

Uslijedi mir.

 

Karirana

Topli vjetar u siječnju puše iz budućnosti.
I soba je nenadano baršunasti nagovještaj čelika.
Tale ga u tvornicama zakona i povijesti iz čijih
nazubljenih dimnjaka isparava paravan
za liberalnu pelud. Progres u večernjem pogrebu,
izdužene sjene padaju u nemilost, padaju u prezent,
sutonska vatra i tjeskoba. Razlika je neznatna,
tek u pokretu glavom kad ulazi u vidokrug,
otresa pepeo i prelazi rukom preko ožiljka na vrata.

Tako i ja s ramena otresam ostatke noći.
Padaju na sjenu ostarjelog marksista sa žutim
gumenim rukavicama. Podočnjake stavljam kao ordenje,
dok misao u terariju nedaleko kuhinje
zaoštrava vid u ušicama igle.

Mrlje na slikama svjedoče o posrnuću,
izlizane knjižice i razliveni pečati, potvrde,
mraz na obrvama radničke klase, češalj
u džepu očeve košulje, karirane, sprijeda,
lica ljudi koja nisam vidio, koja sam sanjao, umislio,
lica obješenih, umornih, zaoranih crnim plugovima
nestaju kao kuće u hrvatskom sumraku.
Samo to, jedina konstanta, jedan život u ravnici,
mnogo smrti. Dezinficirane pločice i plavi linoleum.
Kako sam mogao odustati od veljače?
U mirisu amonijaka i čaja od koprive,
spuštam se niz ulicu, penjem se u zalazak.